Kako savladati opsesivne misli

Zbog čega su opsesivne misli prisilne, odnosno zašto se javljaju mimo vaše volje? Javljaju se mimo vaše volje zato što ih uporno pokušavate otjerati, iskontrolirati, eliminirati ili uklonitu. To nije moguće i zato stalno u vama traje unutarnja borba koja je prilično iscrpljujuća.

Zašto opsesivne misli uporno istrajavaju?

Opsesivne (prisilne) misli istrajavaju:

1. zato što nemate distancu u odnosu na njih – shvaćate ih doslovno, zdravo za gotovo, kao apsolutne istine, a ne kao simptom anksionzosti
2. zato što se njima konstantno bavite – stalno ih analizirate, udubljujete su u njiih, pokušavate ih kontrolirati, osporavati ih ili ih nastojite aktivno izbjegavati
3. zato što se borite sa strahom (potiskujete strah) – ne dozvoljavate sebi da osjetite strah ili neki drugi osjećaj koje potiskujete

Kako se osloboditi opsesivnih misli?

Jedni način da to učinite je da napravite distancu prema njima, da se prestanete njima baviti i prestanete potiskivati strah. Najteži korak je prvi, pravljenje distance. Tome sam posvetio dosta pažnje u mom programu za prevazilaženje opsesivnih misli.

U mom programu Kako se osloboditi opsesivnih misli u samo 4 koraka, naučit ću vas par veoma važnih principa i nekoliko tehnika koje će vas, kada budete koristili svakodnevno, osloboditi opsesivnih misli zauvijek. Ovaj program je do sada pomogao stotinama ljudi da se oslobode opsesivnih misli i anksioznosti.

Nemojte računati na to da će opsesivne misli nestati za dan dva, jer neće. Neće nestati tako brzo jer ste vi mnogo energije i vremena investirali u to da im se opirete. Sada trebate naučiti i primjenjivati nešto suprotno tome. Za to treba vremena i prakticiranja u praksi. Budite uporni, primjenjujete tehnike i uspjet ćete.

Jednostavna tehnika za kontrolu opsesivnih misli

Sada ću opisati jednu jednostavnu tehniku ​​uz pomoć koje ćete moći zaista kontrolirati opsesivne misli.

1. Kada se opsesivna misao javi koristeći vašu maštu zamislite da ta misao ima neki oblik, boju, težinu, neka zauzima neki prostor ispred vas. Nije bitno što ćete zamisliti, bitno je samo da tu misao “materijalizirate” u vašoj mašti i zamišljate da ona stoji ispred vas.
2. Dok promatrate tu misao, dopustite sebi da osjetite emociju koja prati tu misao. Najčešće je to strah. Osjetite taj strah i ne opirite mu se uopće. Nemojte ga analizirati i nastojati ga razumijeti. Samo ga osjetite najjače što možete u sadašnjem trenutku.
3. Nastavite promatrati tu misao i istovremeno s tim usmjerite svu vašu pažnju na svoj potijak. “Gledajte” u misao, a pozornost usmjerite na potiljak.
4. Nastavite “gledati” u tu misao i sada zamislite kako usmjeravate pozornost na prostor iza te misli
5. Sada ponovo pomislite na misao s početka i dopustite sebi da osjetite što god da osjećate. Ako je strah nestao tu se proces završava. Ako nije otišao, iako i dalje osjećate naboj koji se pojavljuje s tom mišlju, primijenite sve korake još jednom, sve dok se naboj u potpunosti ne isprazni.

Manipulacija strahom

Ako krenemo od definicije straha - Strah je primarna emocija koja nastaje usred opažanja ili očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti, ili ozbiljne pretnje. Može se zaključiti zaštitna i biološki usađena funkcija straha. Glavna uloga je da zaštiti jedinku od opasnosti. Ali nisu sve opasnosti realne pa zbog toga postoji iracionalni i racionalni strah. Za nas, ovog puta, racionalni strah nije bitan pa cemo privremeno zaboraviti na njega. Pozabavićemo se iracionalnim strahom.

Šta znamo o iracionalnom strahu? 

Neosnovan, nema legitimitet u realnosti i bezopasan je po našu egzistenciju, takođe je strašan za podnošenje, mučan, iscrpljujući. Mala digresija za sve ljude u strahu, od straha se ne može umreti - funcija straha je zaštitna, kako nas štiti ako umremo?

-poludeti - lud čovek se ne plaši ludila, samo zdravi

-zgubiti kontrolu tj. onesvestiti se (mehanizam koji služi da izjednači pritisak, lakše protiče krv u horizontalnom položaju, i ima zaštitnu ulogu. Obezbeđuje dotok krvi do organa kada je nizak pritisak).

Zamislimo sledeću situaciju: Milan, 22 god, kreće na ispit i pritom nije spavao cele noći, pio je kafu i Red Bull kako bi što više učio. Kako je ušao u autobus počinje da mu lupa srce, knedla u grlu i doživljaj gubljenja kontrole, poludeće. Simptomi brzo rastu do najvećeg straha, Milan dobija panični napad, ljudi zovu hitnu pomoći. On, umesto na ispitu završava u bolnici. Dalje nećemo razglabati uglavnom će mnogima od Vas biti poznata priča. Šta se dalje dešava? Od tog trenutka pa na dalje Milan ima panične napade.

Da li je ovo strah koji je naučen iz prvog puta u kritičnom incidentu koji smo opisali ili ova priča može da ima i zaplet, treba istražiti. Ako pretpostavimo da je klasično uslovljavanje, na svaku bezuslovnu draž desiće se uslovna reakcija. Milanova uslovna reakcija je strah i panika a bezuslovna draž je sve ono što okida paniku. Nekada neutralna, a sada bezuslovna draž je autobus. Nekada se nije plašio autobusa, a sada svaki put kad treba da uđe u autobus isti postaje signal da se automatski bez ikakve njegove kontrole javi panika. U tom slučaju imamo klasično uslovljavanje i pristupamo bihejvioralnom tretmanu za uslovljene, naučene strahove, a to je u glavnom sistemska desenzitizacija. Uvodimo klijenta u program, pravimo hijararhijsku skalu i idemo na razuslovljavanje i razbijanje straha. 

Ovo je nešto što bi se očekivalo, ali realnost ne bi bila to što jeste da se u praksi ne dešava teškoća. Sve mi lepo odradimo, izlaže se Milan do besvesti kroz sve hiararhijske tačke, ali ne ide, objašnjavaj i edukuj, pričaj i primenjuj kognitivne tehnike, kopaj po snovima i pitaj za odnos sa roditeljima ali ni da mrdne. Dva dana nema straha i onda regresija. Op na treću tačku sa sedme. I tako nedeljama objašnjavamo mi Milanu da ako se uporno izlaže biće mu bolje. Nije da mu nije bolje, ipak funkcioniše, ali nikako da se strah pobedi. I onda udaramo glavom u ćor-sokak. Nešto smo prevideli.

O čemu se radi?

 Zašto ne funkcioniše kao što su nas učili? Zašto je tako teško? 

Polako ako nešto ne funcioniše negde je greška, treba izanalizirati sve od početka.  Ako smo iz očaja postavili sva ona pitanja treba na njih i obratiti pažnju. Šta je Milan rekao za roditelje? Kakav odnos imaju, da li ima devojku, da li je uspešan student, šta planira dalje?

Neću ovde pisati o odgovorima izmišljenog junaka Milana, već postaviti hipotetičko pitanje: kako se strahovi uče?

Klasično uslovljavanjeInstrumentalno učenjeVikarijsko učenje, učenje po modeluI neka bude inprinting kao oblik učenja  koji je čest kod životinja

Pretpostavka je da je Milan naučio stah klasičnim uslovljavanjem, Ali ne ide lečenje, to znači da naša početna hipoteza nije tačna i treba onda odbaciti ovu mogućnost. Takođe, besmislen je inprinting, a možemo lako eliminisati učenje po modelu. Ostaje nam da je strah u stvari instrumentalno učenje. I mnogi će reči: ok, pa šta, svejedno je…

Hmm…

Ako je instrumentalno učenje, vratimo se na definiciju: Instrumentalno, operativno učenje, je stvaranje veze između ponašanja i posledice tog ponašanja, pa tako ponašanja koja dovode do nagrade se po prirodi zadržavaju, a ponašanja koja dovode do kazne ili neprijatnosti se izbegavaju. Izgleda da je kritični incident samo maska za određeno ponašanje. Pitanje je šta to Milan dobija time što ima paniku? Da li ne mora da ide na ispit, da li ne mora da završava faks ili prolongira svoju vezanost za roditeljie i odlaže odrastanje? Da li prolongira preuzimanje obaveza koje odraslo doba nameće? To su prava pitanja za našeg izmišljenog Milana. On instrumentalizuje, operacionalizuje, manipuliše svojom panikom da bi došao do željenog cilja.

Ova činjenica potpuno menja plan psihoterapijskog rada jer izlaganjem i pokušajem adaptacije na strah ustvari potkrepljujemo ponašanje i pravimo veću štetu. Zato se mora primeniti negativno ili pozitivno potkrepljenje uz izlaganje kako bi ispravili instrumentalizovano ponašanje i osposobili klijenta za zdraviji, adaptiraniji, funkcionalniji način ponašanja u najširem značenju ovih reči.

Kako ćemo znati da li je u pitanju insturmentalizacija ili klasično uslovljavanje. Ako je pravi strah u pitanju, prilikom izlaganja imaćete kod klijenta adaptaciju na strah. Dok kod instrumentalizacije straha terapeut može da opservira veoma nagle skokove u strahu koji najčešće osciliraju u odnosu na informaciju.

Zamislite situaciju tipa: kažemo pacijentu - ostaviću Vas samog i strah skoči na 9 (na skali od 0 do 10), a mi odmah kažemo, biću tu, ostajem i pacijent se smiri na 2. Ove oscilacije mogu iz sekunde u sekund da variraju. Kod pravog, vegetativnog*, straha ovo nije moguće. Strah kod prave panike traje od 30 sekundi pa do više minuta.

Takođe jako bitna pojava kod instrumentalizacije je da strah ne prate vegetativne promene: promene u pulsu, pritisku, otkucajima srca, širenje zenica, znojenje, drhtanje. Misli se na objektivne promene a ne subjektivne opise klijenta.

* Vegetativni strah je samo moj konstrukt kojim želim da napravim razliku između dve vrste straha, prvi koji je sa vegetativnim promenama i drugi koji ne prate vegetativne promene i najčešće je instrumentalizovan.

Koristimo Blog kao da je psihoterapeut

U proteklih par sedmica sam primjetio mnoštvo svojih pacijenata,osoba sa kojima sam u kontaktu preko društvenih mreža itd itd, da su počeli primjenjivati moje savjete u vezi pisanja svojih Dnevnika u elektronskoj verziji ( tzv Blog). I mogu vam reći da sam se prijatno iznenadio ne samo količinom teksta na istim nego i kvalitetom tema,opširnošću,ljepotom izražaja itd. Mnogo sam ponosan na Vas sve koji pišete svoje misli,tako da nakon nekog perioda imate pregled šta vam je to sve prolazilo kroz glavu,kako ste se osjećali i slično. Samo naprijed moji dragi prijatelji, hrabrim vas da što više pišete i olakšate dušu. Dobro će vam doći,jer je mnogo lakše anonimno napisati neke stvari,nego reći psihologu u oči. Tako da vam želim mnogo dobrog zdravlja i dobrih tema u budućnosti.

Fobije

Fobije

Fobije su svakodnevna pojava, i osim toga što se reč fobija kolokvijalno upotrebljava kao odbrambena zamenica za strah, često se pogrešno razume. Ljudi pod fobijama podrazumevaju svaki strah, i ujedno svako osećanje koje podrazumeva zebnju i odbojnost, pa često možemo čuti da neko, pored toga što ima fobiju od paukova, zmija ili visine, ima i „fobiju“ od ljubavi, samoće ili vezivanja. Ovo je važno razgraničiti fobije od anksioznosti ili lebdećeg straha, i od duboko potisnutih strahova koji imaju potpuno drugačije poreklo nastanka. No, da krenemo od samog početka.

Šta su fobije i kako nastaju?

Fobija je neosnovan ili iracionalan strah od objekata, ideja ili situacija. Kaže se da je to iracionalan strah iz razloga što osoba sa fobičnim strahom često nema racionalne i razumljive razloge zbog čega se boji određene stvari. Većina nas će pomisliti da je strah od konkretnog objekta, npr. pauka ili zmije osnovan, jer te životinje hipotetički mogu da nas povrede, ali takođe će priznati da su takve situacije veoma retke, i da je verovatnoća povrede ili smrtnog ishoda jako mala. Ovde intuitivno možemo zaključiti da se ljudi boje određenih stvari jer im mogu naneti bol ili štetu, čime štite svoj bazični, pre svega fizički integritet. Međutim, nije samo strah od smrti i uništenja u osnovi etiologije fobičnog poremećaja. Razni sadašnji i prošli neprijatni doživljaji i iskustva stvaraju unutrašnji konflikt, i čine povoljnim uslove za nastanak fobije. Uspešan terapeut radom sa klijentom može doći do potisnutih iskustava koje na svesnom nivou klijent ne uspeva da poveže u prvi mah sa svojim strahom.

Unutrašnja strepnja koja u čoveku postoji teži da se izbaci napolje jer je patogena, višak, smeta osobi da funkcioniše. Stvara joj nemir. Ona traži svoj put napolje, i u slučaju fobija, projektuje se u spoljašnji objekat, od koga se srećom može pobeći. Time svest pravi sebi korisnu spregu, i izmešta neprijatno osećanje straha u objekat ili situaciju koja se može izbeći, i od koje će se truditi da, kad god može, bude daleko.

Fobijski simptomi nemaju tendenciju prevelikog oscilovanja tokom života. Uglavnom nastaju u ranom detinjstvu, ali se mogu javiti i kasnije tokom života, kao npr. socijalne fobije.

Fobija ili anksioznost?

Važno je napraviti granicu između fobije i anksioznosti. Iako sama fobija prema klasifikaciji bolesti predstavlja anksiozni poremećaj, razlika između fobije i anksioznog poremećaja je ta što kod ovog drugog nema fobične strukturacije. Drugim rečima, generalizovani anksiozni poremećaj, kao i panični poremećaj, nemaju konkretan objekat koji izaziva strah. Kod njih je dominantno isključivo osećanje snažne anksioznosti ili lebdećeg, stalno iščekivajućeg straha i brige koje je trajno, sa varijacijama u intenzitetu. Sa druge strane, kod fobija takođe karakteriše osećanje anksioznosti, ali samo u situacijama kada se osoba susretne sa objektom fobije, ili kada ga anticipira, odnosno predviđa njegovo pojavljivanje. Fobija se jako retko javlja izolovano. Uglavnom postoji zajedno sa drugim, pre svega anksioznim, ali i depresivnim poremećajima.

Vrste fobija

Fobije spadaju prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti u širu grupu neurotičnih, sa stresom povezanih i somatoformnih poremećaja. Zvuči rogobatno i „klinički“, i većina ljudi ih ne smatra psihičkim poremećajem. Upravo zbog široke rasprostranjenosti fobija, ona se uglavnom prihvata kao problem, čak i pomodarstvo ponekad, jer „svako od nas ima poneku fobiju“. Što je, ruku na srce, prilično tačno. Ali to nas ne čini „nenormalnim osobama“. Poznato je u psihologiji i psihoterapiji da idealno ne postoji.

Specifične fobije
U svakodnevnom razgovoru najčešće se navode specifične fobije. To su, kao što samo ime kaže, iracionalni strahovi od specifičnih objekata, situacija, aktivnosti... Karakteriše ih osećanje straha pri suočavanju sa fobogenim objektom i anticipacijom susreta sa istim. Najčešće navođeni objekti specifičnih fobija su životinje, visina, letenje, bolest ili povreda, oluja i mrak. Prema nekim istraživanjima, javljaju se kod gotovo četvrtine opšte populacije.

 Agorafobija (agora-trg, grč.) 
Predstavlja strah od otvorenih prostora, trgova i ulica. Strah u ovim situacijama najčešće je praćen iščekivanjem paničnog napada ili simptoma sličnih paničnom napadu, koji sa sobom povlače strah od smrti ili ludila. Razlog nastanka agorafobije može biti višestruk: osoba može povezati svoje pređašnje traumatsko iskustvo paničnog napada na ulici sa određenim mestom, potom generalizovati svoj strah na sva otvorena mesta, i izbegavati ulice i trgove jer su asocirani sa prošlim neprijatnim iskustvom. Takođe, svoje duboke nesvesne strahove iz različitih razloga mogu isprojektovati na spoljašnju sredinu i bojati se otvorenog prostora bez jasnog i racionalnog razloga koji bi mogli navesti. Relativnu sigurnost osoba pronalazi kod kuće i ne izlazi na potencijalno opasna mesta na kojima bi mogla doživeti panični napad ili slično, za nju katastrofalno, neprijatno osećanje.

Socijalna fobija
Ovo je vrsta fobije koju karakteriše iracionalan strah od procene i kritike drugih ljudi. Osoba u prisustvu drugih doživljava intenzivnu neprijatnost uzrokovanu strahom od poniženja, sramoćenja, zbunjivanja i eventualnih „blamova“ koje će drugi videti. U svom pojavnom obliku socijalna fobija može se izraziti kroz strah od javnih skupova, javnog nastupa, susreta i razgovora sa većim brojem ljudi, konzumiranjem hrane u nečijem prisustvu, obavljanjem higijenskih svakodnevnih radnji, nemogućnošću kontrole sfinktera, strah od gubitka svesti, povraćanja pred drugima... Manifestuje se kroz nemogućnost uspostavljanja verbalne komunikacije i ograničenost radnji u manjoj ili većoj grupi ljudi.Ukratko, osoba izbegava svaku socijalnu situaciju u kojoj bi se mogla osetiti poniženom, neadekvatnom i manje vrednom.Često je praćena vegetativnim simptomima kao što su drhtanje, crvenjenje i lupanje srca. 

U kognitivno bihejvioralnoj terapiji za ovakve i slične poremećaje se, između ostalog, koriste i vežbe protiv stida, kojima se osoba natera da učini neke naizgled besmislene i ponekad bizarne stvari pred velikim brojem ljudi, a koje im nikada ne bi pale na pamet, čak je uznemirujuće i da se u mislima obave. Naravno, postupak uvođenja u samu radnju je postepen i izdeljen na korake, ali je cilj da osoba uvidi da ne gledaju svi samo u nju, da to što ona čini nije ništa strašno ni sumanuto, i da nije katastrofalno da neko pomisli da je lud ili dokon. Primeri takvih vežbi su čitanje govora u prepunoj prometnoj ulici, razgovor sa zamišljenim prijateljem u kafiću itd.

Neke od najčešćih i najinteresantnijih fobija

Fobija od letenja
Mnogi ljudi nikada javno ne priznaju da se boje aviona, odnosno da imaju fobiju od letenja. Prosto izbegavaju da lete, i radije biraju autobus, voz ili automobil kao prevozno sredstvo. Kao i svaka fobija, i fobija od letenja uzrokuje disfunkcionalnost kod čoveka, pogotovo ukoliko zbog prirode posla ili privatnih obaveza često mora da leti. Mnoge svetske aviokompanije razvile su program terapije sa sa ovim ljudima, i njima se bavi posebna služba. Iako na svesnom nivou svaka od tih osoba zna da je verovatnoća nesreće u avionu hiljadama puta manja nego nesreća u automobilu, ono što čini ove fobije parališućim i toliko intenzivnim jeste strah da su daleko od zemlje i da im nema pomoći. Nemaju doživljaj kontrole nad situacijom, i osećaju se prepušteni sudbini. Čovek u automobilu ima osećaj nadzora i kontrole, on upravlja vozilom i u svakom trenutku ga može pokrenuti, zaustaviti i odrediti pravac njegovog kretanja. Pored psihoterapije, relaksacione tehnike disanja mogu biti od velike pomoći da osoba umanji intenzitet osećanja straha.

Fobija od zubara
Ova fobija se često izdvaja upravo zbog hendikepiranosti koju sa sobom nosi i posledicama koje može doneti. Osobu pri samoj pomisli na stomatološku ordinaciju, iglu i intervencije, obuzima preplavljujući strah. Izbegavanjem objekta fobije stvaraju se stomatološki problemi koji mogu imati velike razmere.Pretpostavlja se da se ova fobija javlja kod oko 5% odrasle populacije. 

Fobija od bolesti
Ovo nije isto što i hipohondrija, mada se često prepliću. Hipohondrija spada u somatoformne poremećaje, koje karakteriše složena interakcija tela i psihe. Karakteristično za njih je konstantno žaljenje na telesne simptome za koje ne postoji fiziološka osnova, i stalno preispitivanje fizičkog zdravlja i potreba da se uzrok simptoma (još jednom) proveri. Hipohondrija je stalna preokupacija mogućnošću postojanja jednog ili više, često progresivnih, somatskih poremećaja.

Fobije vezane za druge osobe
Strah da će neko poginuti u saobraćajnoj nesreći, da će se razboleti od konkretne bolesti itd. Od anksioznosti ih razdvaja tanka linija, koja podrazumeva specifikaciju situacije koja može zadesiti dragu osobu, za razliku od stalne brige i nediferenciranog straha.

Školske fobije
Dete ispoljava teškoće da se odvoji od majke, ne sme da napusti kuću, plače i strah ga je. Ovde treba isključiti dečju manipulaciju plačom i agresivnim reakcijama kada treba da ide u školu, a koji je uslovljen uglavnom strahom od loše ocene iz konkretnog predmeta.

Fobije od realnih osoba (lekara, policajaca i uopšte uniformisanih lica, osoba sa telesnim nedostacima, kao i nerealnih osoba kao što su marsovci, đavoli, veštice i babaroge). 
Strah može biti uslovljen poređenjem autoriteta koji konkretne osobe simbolizuju sa roditeljima, ali može biti i rezultat traumatičnog iskustva sa konkretnim licem, ili samim prisustvom lica prilikom neprijatne situacije koja je osobu zadesila, pa je sa njom trajno povezana. Fobije od nerealnih bića često su razvojne, javljaju se kod dece i vremenom nestaju.

Klaustrofobija (od zatvorenog prostora), niktofobija (od mraka), arahnofobija (od paukova), aglofobija (bola), brontofobija (od nevremena), karcinofobija (od raka), dromofobija (od prelaska ulice), pekatofobija (od greha), fazmofobija (od duhova), herpetofobija (od gmizavaca), numerofobija (od brojeva), ofidiofobija (od zmija), genofobija (od seksa), pirofobija (od vatre), omitofobija (od ptica), fobofobija (fobija od fobije), ksenofobija (od stranaca), hemofobija (od krvi), tripanofobija (od injekcije), fotofobija (od svetlosti), dendrofobija (od drveća), amaksofobija (od vožnje), entomofobija (od insekata), triksaidekafobija (od broja 13), fobije od dugmeta, nekog određenog slova, rupa, ćoškova, da će osoba biti živa sahranjena...

Posljedice fobija

Lako je reći da se od fobogenog objekta može pobeći. Ali, da li je baš tako jednostavno živeti sa saznanjem da tamo negde postoji katastrofalan objekat straha koji u nama izaziva preplavljujući strah i parališe nas? Stvara nam lični i socijalni hendikep? Da li je lako priznati da nas fobija često ometa u normalnom funkcionisanju na poslu, kod kuće, na ulici? Neke fobije mogu biti do te mere parališuće da ljudima ograničavaju kretanje. Estremni slučajevi agorafobije, spomenute ranije, ograničavaju osobu gotovo u potpunosti. Čovek ne sme da izađe na ulicu, boji se otvorenog prostora, zamišlja šta bi sve tu moglo da mu se desi i preplavljen je strahom. Fobičar je bespomoćan, postaje zavisan od drugih i trpi mnogo patnje, pogotovo kada se suoči sa iracionalnošću svojih strahova. Obezbeđivanjem sopstvene sigurnosti ublažava osiromašenje kvaliteta sopstvenog života.

Bila „mala“ ili „velika“, nijedna fobija nije bezazlena. One stvaraju nelagodu i izazivaju strah. Fobije treba razumeti i prići osobi sa poverenjem i saosećanjem. Iako se od bube ili pauka može pobeći – zašto da nam takve stvari kvare sreću? To je ipak, posle svega, samo insekt.

3 tehnike koje Panični Napadi ne žele da znate !

Današnji tempo života,mnoštvo negativnih vijesti,finansijska situacija kao i okruženje,imaju dubok uticaj na ljudsku psihu. Osobe sa paničnim napadima znaju kako je gorak trenutak bespomoćnosti i osjećaja bliske smrti,gubitka razuma ili straha od gubitka svijesti. U narednom tekstu vam donosim provjerene savjete koji se tiču olakšavanja simptoma paničnih napada.

Ako posmatramo panični napad kao nekog vilenjaka koji želi da ukrade dijelove naše duše,ovo su tri tehnike koje on ne bi želio da vi znate ! Pročitajte dalje 3 tehnike koje Panični Napadi ne žele da znate !

1.Prihvatanje

Jedna od najjačih stvari koju možete da poduzmete u trenutku paničnog napada je da ga prihvatite.Znam da se to protivi svakom racionalnom razmišljanju.
Zar ne želite da prestane panični napad ? Naravno da želite. Ali "primjećivanje" panike i "prihvatanje" da vas je posjetila je prvi korak. Prihvatanje da imate panični napad,umjesto da se osjećate izgubljeno,pravi vam određeni prostor za manevrisanje dok to traje.

Jedan od načina da sebi olakšate je da (ukoliko situacija dozvoljava) legnete na pod vaše sobe,fino se smjestite na leđa i osjetite svu silinu paničnih napada kako prolaze kroz vas.Prihvatite da je panika tu.Osjetite je potpuno.

Vjerovatno će vam srce lupati,prsa se stezati,znoj će vas obliti,vrtoglavica neće izostati. Prepustite se tome i neka vas preplavi anksioznost potpuno.

Naravno da će biti vrlo neugodno,ali u trenutku kad vam prihvatite da imate panični napad i da nema micanja dok on ne prođe,kada vas preplavi strah i osjećate da nećete moći izdržati,dogodi se nešto nezamislivo: olakšanje!

Panika počinje da blijedi,ostajete vi kao pobjednik,iako umorni i iscrpljeni ali tako se osjećaju i svi drugi pobjednici.

Neophodno je da se uvijek podsjećate : " Ništa ne traje zauvijek,niti ugodni,niti neugodni trenutci,kao ni panični napadi.Ovo nije prvi put da mi se dešava,do sad mi se nije ništa loše desilo,nisam imao srčani udar,nisam se onesvijestio,pa neću ni sada".

Nije neophodno da ležite na podu,jer panika vas može zadesiti i dok ste vani sa prijateljima ili na poslu,bitno je samo da se umirite,naslonite ili nekako već opustite,i uradite kako je gore navedeno.

2.Disanje

Mnogo ljudi kaže da treba uzimate duboke spore udahe vazduha kada vas spopadne panični napad.To je donekle ispravan savjet.Ali ja bih da to malo modifikujem.
Izađite u šetnju.

Tako je.Izađite u šetnju.

Šetanje je divno jer pokreće krv malo brže,srce jače pumpa i ako je žešći tempo šetanja,onda mora da UDIŠETE MNOGO JAČE. Aktivnost mišića i brz protok krvi će učiniti da se hemikalije u vašem mozgu mnogo brže razgrađuju,dolaze nutrijensi a odlazi otpad.

Nekad će te se osjećati da vas panika i anksioznost proganjaju,ali vi se mičete od njih,vi šetate.Drugi puta će te se osjećati da sagorijevate energiju koja nema kuda drugo da izađe.

3. Imenovanje osjećaja

Naredna tehnika koju prakticiraju osobe koje se uspješno bore sa panikom je Imenovanje osjećaja. U tijeku paničnog napada,fokusirajte se na osjećaje koji vas preplavljuju i imenujte ih bilo to glasno,ili u sebi. Na primjer :

Osjećam tjeskobu u prsima.

Osjećam srce kako divlja i ubrzano tuče.

Usta su mi suha,boli me glava i osjećam vrtoglavicu.

Osjećam se kao da me niko više nikad neće voljeti.
Vilica mi se koči.
Osjećam se kao gubitnik,kao da ne pripadam ovdje.
Osjećam lupanje u ušima.

Ponovno,od pomoći je da se podsjetite da je to panični napad ,da će proći ali mu se mora to dozvoliti.
Ove male tehnike će djelovati ali morate ih početi primjenjivati.To je kao sviranje instrumenta,što više vježbate u tome ste bolji. Izaberite jednu tehniku i ako ne djeluje,pređite na drugu. U trenutku potrebe,vjerujem da će te izabrati pravu.

Panični napadi - Samopomoć

Kako se nositi na prirodan način sa paničnim napadima

Iskustva osoba koje se imale bliski susret sa paničnim napadom su jednostavno - zastrašujuća ! Mnogi od njih imaju osjećaj da će doživjeti srčani udar,moždani udar, pucanje velikih krvnih sudova, zatim da će izgubiti svijest i pamet. U svjetlu olakšavanja nošenja sa tim zastrašujućim iskustvom pružit ću vam nekoliko savjeta koji bi vam trebali biti na umu kad god osjetite nervozu ili tokom samog paničnog napada. Generalno ne postoji magična tableta koja će otkloniti vaš napad panike,ukoliko ne radite na tome da isti razumijete zašto vas se događa kao i da ojačate u borbi protiv njega.


Kao prvo,od samog straha i razmišljanja još niko nije umro,niti mu se desilo nešto loše,pa tako neće ni vama,to je činjenica. Znam da je teško tokom paničnog napada razmišljati pozitivno jer su sve misli uperene ka ispitivanju onoga što vam se trenutno dešava i borbe za goli život. Borba se vodi protiv nepostojeće prijetnje,dakle nečega što u stvarnosti ne postoji,ali vaš oslabljeni organizam interpretira kao da postoji opasnost i priprema vas na "borbu ili bijeg". Konstantno vam treba biti na umu činjenica da će to ubrzo proći,da se nećete onesvijestiti,izgubiti pamet,učiniti nešto loše sebi i drugima ,i to samo zbog toga što ste i do sada imali napade i ništa loše se nije desilo.

Kada osjetite da je napad panike neizbježan,potrebno je da počnete disati na sljedeči način : Udisati vrlo duboko u trajanju od 4 sekunde,tako da vam se pluća ispun zrakom. Zadržati zrak naredne 2 sekunde. Nakon toga ispuštati polako zrak u trajanju od 6 sekundi i opet iznova sve to.
Objašnjenje : pojedine osobe tokom paničnih napada osjećaju pojačano trnjenje i kompletnu utrnulost uglavnom ruku ili nogu,a nekada i vrata,glave kao i osjećaj izmaglice,kao da će se onesvijestiti i slično.To je posljedica prebrzog plitkog disanja i disbalansa u odnosu kiseonik/ugljen dioksid u krvi i tkivima,pa tako povećanje unosa kiseonika izaziva navedene senzacije ,a u glavama osoba se odvija drama "evo trne mi ruka,sad ću da doživim moždani udar". Nema mjesta za paniku,kako je nastalo trnjenje tako će i proći sve dok se pridržavate navedenog.

Obično osobe kada ih spopadne panika,trče da se umivaju hladnom vodom. To se pokazalo kao neefikasno iz tog razloga što kvašenje glave i vrata hladnom vodom sužava krvne žile,u ovom slučaju vene koje su površnije smještene u vratu i glavi,tako da se ubrzava oticanje krvi što zbog samom povećanja krvnog pritiska uzrokovanog strahom i panikom ima negativan uticaj.

Misli su usmjerene ka vizualiziranju toga da će vam biti bolje.I nakon nekoliko minuta,tako će vam i biti- bolje. Vremenom će te sve više napredovati i svaki put će vam biti lakše kontrolisati,sve do trenutka kada će te moći u hodu da se rješavate misli i simptoma koji vas muče.Ali je neophodno da ne odustajete pa čak i onda kada ne djeluje sve ovo navedeno,jer mozak voli da se igra sa osobama pogođenim panikom,i često ih zavarava.Neprestano mora vam u glavi da se odvija film "nije mi ništa,ovo je trenutno,proći će brzo,neće se desiti ništa loše jer se i do sad nije ništa loše desilo".

Neke osobe pribjegavaju skakanju i pokušavaju da na taj način skrenu misli,što je kontraproduktivno jer podiže pritisak kao i povećava ekscitabilnost nerava,što može povećati sve simptome. Udobno se smjestite,podignite noge na neku uzvisinu tako da se krv slijeva prema trupu i dišite kao što sam vam već predložio.. Ostanite jaki i pozitivni,to je ključ svakog ozdravljenja.

Liječenje depresije kod žena

Liječenje depresije kod žena

Velika većina žena koje pate od depresije dobije iste tipove liječenja kao i svi ostali ( djeca,adolescenti i muškarci). Glavni pristup liječenju je psihoterapija i terapija sa antidepresivima. Takođe postoji i kognitivno-bihevioralna terapija od koje se našim psihijatrima diže kosa na glavi,a ima veću efikasnost nego silno izlaganje psihotropnim hemikalijama.

Depresija,hormoni i reproduktivni ciklus

Promjena nivoa hormona povezana sa reproduktivnim ciklusom može imati duboki uticaj na raspoloženje kod žena. U svjetlu ovoga,vi i vaš doktor morate uvijek gledati na veze između simptoma depresije i ženskog reproduktivnog ciklusa.

• Je li tvoja depresija povezana sa menstruacijom ili mogući efekat PMS-a na tvoje stanje ?
• Jesi li trudna i boriš se sa komplikacijama i brigama povezanim sa silnim promjenama koje ti i tvoje tijelo prolazite ? 
• Da li se borite sa osjećajem tuge,potištenosti i bezvoljnosti nakon poroda ?
• Da li se približavaš menopauzi ?

Sve ovo nabrojano spada pod reproduktivni ciklus i može da utiče na depresiju ili da je pokrene.

Razlike između liječenja depresije kod žena

Specifični aspekti liječenja moraju skoro uvijek biti adaptirani striktno samo za tu personu,a takav pristup liječenju uglavnom nemaju naši psihijatri. Žene bi trebale da počnu sa manjim dozama antidepresiva nego muškarci zbog specifičnih hormonskih kaskada koje muškarci nemaju.Žene u velikoj većini imaju istovremenu terapiju protiv depresije i anksioznosti ili poremećaja ishrane (anoreksija,bulimija).

Samo-pomoć za žene sa depresijom

Možeš da učiniš veliki pomak sa svojom depresijom promjenom samo nekih životnih navika : svakodnevno vježbanje, izbjegavanje nagona za izolacijom,jedenjem zdrave umjesto "junk" hrane za kojom žudiš, kao i izdvajanje vremena za odmor i relaksaciju. Da bi se osjećala bolje,potrebno je vremena,ali tamo možeš brže stići ako odabereš pozitivne izbore za sebe svakodnevno kao i da računaš na potporu drugih u tome.

                                              VIDEO - POZITIVNO RAZMIŠLJANJE 

• Pričaj o svojim osjećanjima nekome kome vjeruješ, licem u lice ! Podijeli teret koji nosiš sa ljudima koje voliš i kojima vjeruješ. Potraži od njih potporu i pomoć koju trebaš. Ukoliko nemaš nikoga kome bi se mogla ispovjediti, izgradi nove veze i prijateljstva. Biće ti zabavno i skrenut ćeš pažnju sa depresivnih razmišljanja druženjem sa novom ekipom. 
• Probaj da se održiš u socijalnoj sferi i aktivnostima pa čak iako ti se to ne sviđa. Kada si depresivna,čini ti se da je mnogo ugodnije zavući se u svoj oklop i četiri zida. Ali je naučno dokazano da izlaganje socijalnim aktivnostima i društvu drugih osoba uveliko pomaže u otklanjanju manjih simptoma depresije. Za početak je to sasvim dovoljno,jer depresija se ne liječi preko noći. 
• Digni se i počni sa aktivnostima. Studije su pokazale da redovna aktivnost  i tijelovježba može biti efektivna isto kao terapija sa antidepresivima pri podizanju životne energije i smanjenju osjećaja umora. Ne moraš da ideš u teretanu. Svakodnevna šetnja u trajanju 30 minuta će te podignuti na svaki mogući način,nema ništa bolje od adrenalinskog udara nakon neke fizičke aktivnosti. Šetnja je korisna za tvoje srce kao i tijelo,pa ćeš vremenom da uvidiš na ogledalu kako ti se linija popravlja,zategnute butine i uspravna ramena će ti biti tako primamljiva te će i to doprinijeti da se riješiš osjećaja samokritike i beskorisnosti.
• 8 sati sna je neophodno ! Depresija uglavnom podrazumjeva probleme sa spavanjem. Bilo da spavaš previše ili premalo,tvoje raspoloženje će patiti. Počni sa boljim rasporedom spavanja tako što ćeš svaku noć ići u krevet i buditi se u isto vrijeme,pa čak iako na početku to bude zahtijevalo neko sredstvo za spavanje,kad se uhodaš u taj raspored sama ćeš željeti da spavaš i da se budiš u isto vrijeme. Razlog tome je ljudski cirkadijni ritam koji regulišu strukture u mozgu poput epifize i preoptičkih jedara. Dakle programirani smo na sistem rada 16 sati budnosti a 8 spavanja,samo što se kod nas to uglavnom poremeti zbog loših navika gledanja TV-a i monitora u kasne sate.
• Tokom sunčanih dana izloži se suncu barem 20 minuta svaki dan Sunčeva svjetlost može pomoći u dizanju vašeg raspoloženja,šetnjom vani,ispijanjem kafe u bašti, sjedenje u parku ili na terasi.
• Praktikuje tehnike relaksacije   Dnevno praktivonje tehnika za relaksaciju može pomoći u odklanjanju simptoma depresije,smanjivanje stresa i podizanja raspoloženja i blagostanja. Probaj jogu,meditaciju,duboko disanje,progresivnu mišićnu relaksaciju. Za sve što te zanima u tom domenu samo pretraži google i youtube, mnogo je članaka i video uradaka na tu temu.
• Promjene u ishrani – Promjene u ishrani mogu pomoći u uklanjanju simptoma depresije. Smanjivanje soli,masne hrane,alkohola i energetskih napitaka je preporučljivo. Takođe se preporučuje jedenje kompleksnih ugljikohidrata koji se nalaze u voću,povrću i žitaricama.
• Dodaci prehrani – Vitamin B-6,kalcijum,magnezijum, vitamin E i triptofan (nalazi se u obilju u purećem mesu a od njega nastaje serotonin,koji se opisuje kao "hormon sreće" ) su se pokazali kao korisnim kod žena sa depresijom.
• Biljni lijekovi – Kantarion ( potrebna je pažnja kod korištenja,jer se ne preporučuje izlazak na sunce nakon konzumacije tog čaja,najbolje ga je piti navečer ),aromatska ulja,valerijana (macina trava ),stolisnik su se dokazali kod eliminisanja depresivnih simptoma.

Simptomi paničnih napada ( panični poremećaj,atak,generalizirana panika)

Panični napad je nekontrolisani i užasavajući odgovor na svakodnevne situacije,pa čak se javlja i kod osoba koje su duži period u zatvorenom prostoru,u krevetu nepokretni i slično. Osobe koje dožive panični napad,obično ga u prvih nekoliko puta neće prepoznati nego će ga ili zanemariti ili će se javiti doktoru ( obično u hitnu medicinsku službu),zbog toga što se simptomi paničnog napada preklapaju sa simptomima srčanog udara (infarkta miokarda). Ukoliko već primjete obrazac ponavljanja paničnih napada,uglavnom su u stanju stalne anksioznosti (strepnje,nervoze,isčekivanja) i straha od svakog narednog napada. Sam termin "napad" je neprikladan,jer stanje patološkog straha i tjelesni (somatski ) osjećaji koji prate taj strah više spadaju u klasu "poremećaja" ali se ustalio naziv "napad".

Simptomi paničnog napada

Individue sa paničnim poremećajem će vjerovatno da osjete sljedeće simptome i promjene psihičkog stanja : obilno znojenje ( na početku topao a kasnije hladan i ljepljiv znoj", toplo ili hladno strujanje u tijelu, osjećaj gušenja ( stezanja ždrijela,osjećaj punoće u vratu,suhoća ždrijela), ubrzan srčani ritam ( lupanje srca koje se osjeti i bez dodira na grudni koš,u nekim slučajevima nepravilan srčani ritam sa dužim pauzama između otkucaja ), otežano disanje u smislu nedostatka vazduha bez obzira koliko se duboko i brzo diše), tremor ( drhtanje ekstremiteta,drhtanje kompletnog tijela,grčenje mišića, treskavica kao kod groznice) , vrtoglavica, poremećaj u optičkog sistemu u smislu pojave omaglica,sužavanja vidnog polja ili distorzije (izmjene ) vidnog polja, utrnulost (obično u lijevoj ruci bilo da se radi o šaci ili kompletnom ekstremitetu od ramena do šake), izrazita mučnina koja je praćena osjećajem povraćanja i nagona na defekaciju ( veliku nuždu) istovremeno a obično osobe ne mogu ni jedno da izvrše od toga, dezorjentacija ( u smislu gubljenja spoznaje o prostoru u kome se osoba nalazi, osjećaj kao da "gubite razum"). Moguće su kombinacije navedenih simptoma ili pojedinačni simptomi, ALI U SVAKOM SLUČAJU AKO OSJETITE NEŠTO OD NAVEDENOG DA SE JAVITE LJEKARU ŠTO HITNIJE ZBOG SLIČNOSTI SA DRUGIM OZBILJNIJIM POREMEĆAJIMA !

Osobe uglavnom imaju osjećaj da će izgubiti kontrolu nad svojim tijelom,da će se onesvijestiti, da će izgubiti razum, da će uraditi nešto što će ih osramotiti, takođe prisutan je i osjećaj sramote i straha od ljudi koji tu osobu okružuju, osjećaj da će osoba doživjeti srčani udar,moždani udar, da ima aneurizmu, da će mu krvni sudovi eksplodirati,da ima karcinom želudca ili pluća zbog pojave simptoma vezanih za te organe itd.

Ovi skupovi simptoma,psihičkih i fizičkih,traju od nekih 10 minuta pa do 1 sat kod ekstremnih slučajeva. Obično osobe počnu da mjere svoj puls,pritisak,da ubrzaju disanje da bi se nadoknadio vazduh koji "nedostaje",počinju da skakuću po sobi ne bi li na taj način skrenuli misli i aktivirali tijelo, ako se desi u toku sna ili neposredno nakon buđenja obično su osobe prestravljene i hitro traže pomoć od ukućana. 

Otvorite link : Samopomoć kod paničnih napada

Panični napadi se mogu desiti svakome,dakle nema stigmatizacije u smislu da osobama koje to dožive "fali koja daska u glavi". Hemijski i hormonski disbalans,zloupotreba alkohola i droga,akumuliran stres tijekom dužeg perioda,manjak sna i odmora. U narednom postu ću da pišem o načinu na koji sebi možete pomoći u takvim situacijama,da vam priložim neke psihološke metode i savjete.Do narednog čitanja,veliki pozdrav i zapamtite "sve je u vašoj glavi,stoga pozitivno razmišljajte". :)

Ukoliko imate potrebu da se javite anonimno i postavite pitanje,tražite savjet ili nekoga da vas sasluša,javite se na mail koji je ostavljen na blogu ili u komentar,Facebook grupu ili Facebook profil.

Facebook grupa

Facebook profil

email od psihologa ukoliko vam treba stručni savjet : depradepradepra@gmail.com

Sve o antidepresivima - Lično iskustvo

Ukoliko vam treba savjet psihologa javite se na mail : depradepradepra@gmail.com

Antidepresivi kao čest izbor ljekara - predlažem da promislite dva puta prije upotrebe istih

Sve o antidepresivima 

Lijekovi protiv depresije ( paničnih napada,anksioznosti,socijalne i ostalih fobija)- poznati kao ANTIDEPRESIVI se dijele u tri kategorije,uglavnom po datumu njihovog početka primjenjivanja u psihijatrijskoj praksi,pa tako imamo :

- Triciklični antidepresivi (amitriptilin,butriptilin,klomipramin,doksepin,imipramin,nortriptilin) su starija klasa antidepresiva (razvijeni su početkom 1950-tih ) koji se danas vrlo rijetko uključuju kao terapija,jer su razvijeni noviji i "bolji" antidepresivi.Najčešće nuspojave ovih lijekova su suha usta,suha sluznica nosa,suhe oči,zamućen vid,smanjena peristaltika, smanjeno izlučivanje urina ( u smislu odsustva refleksa i potrebe za mokrenjem),utiču na memoriju i psihički status kao i povišenje tjelesne temperature. Neću da puno pričam o ovoj klasi jer je cilj ovog bloga da pruži informacije za "obične" ljude,a ne medicinske radnike.


-MAOI (inhibitori monoaminoksidaze) predstavljanju posljednji izbor ljekara zbog ogromne količine nuspojava koje izazivaju,danas se od svih propisanih lijekova u klasi antidepresiva MAOI zauzimaju oko 2%,stoga nećemo se ni na njima mnogo zadržavati.


- SSRI i NSRI (selektivni inhibitori ponovnog preuzimanja serotonina i noradrenalina/norepinefrina) su najnovija klasa antidepresiva ( počeli su sa primjenom početkom 1990-tih) koja se danas u najvećoj mjeri propisuje za terapiju depresije,anksioznosti,socijalnih fobija,Parkinsonove bolesti,generalizovanih fobija, bolesti povezanih sa ishranom (bulimija i anoreksija) itd. Glavni mehanizam je sprječavanje preuzimanja serotonina između neurona. Serotonin kao neurotransmiter se povezuje sa stanjima zadovoljstva,blagostanja i svega "finog",mada ne postoje dokazi "crno na bijelo"za te njegove osobine,kao i za većinu stvari u psihijatrijskog farmakologiji. Takođe,serotoninska teorija o depresiji sve manje "pije vode",jer se u posljednje vrijeme pojavljuju slučajevi gdje pacijenti ne odgovaraju na povećanje količine serotonina ( i noradrenalina). Ali bilo kako bilo,na nama je da progutamo tu divnu tableticu jer je tako rekao gospodin ljekar. Da ne bude sve tako crno, u nekih 50-65% slučajeva ova klasa lijekova čini čuda u smislu popravljanja raspoloženja,odklanjanja strahova i svega navedenog u indikacijama. Ali da ne bude zabune,ne postoje zlatni antidepresivi i u velikom broju slučajeva se mora dosta vremena tražiti prava klasa i prava doza. Ukoliko ste među sretnicima pa dobijete pravu dozu,potrebno je čekati 2-8 sedmica da lijekovi počnu djelovati... To je zbog toga što je potrebno malo više vremena da se promijeni biohemija u mozgu,da se uklone neki proteini a stvore novi. Ali ako ste već došli do toga da vam trebaju antidepresivi, nije toliko teško sačekati izvjestan period da počnu djelovati. Ipak,svi mi depresivci uglavnom nadamo se čudu svaki dan,da je teška i glupa depra popustila ili nas napustila.

Lično iskustvo

Upozorenje:
Znam da nije mjesto da pišem o negativnim iskustvima,jer ukoliko čitate ovaj tekst već su velike šanse da se nalazite u jednoj od gore navedenih kategorija,pa ne bi bilo u redu da vas još i ja prepadam i tripujem,ali ukoliko osjećate neke "čudne" pojave i tražite odgovor ili nečije tuđe iskustvo,onda nastavite sa čitanjem članka Sve o antidepresivima :)

Kao student medicine sam bio izložen raznim nepravdama i stresovima koje sam gurao u podsvjesno,da bih se lakše nosio sa teretom,ali to je kulminiralo sa pojavom naglog osjećaja nedefinisanog straha obično u večernjim satima,osjećaj da ću izgubiti kontrolu nad sobom,strah od toga da ne naudim ljudima oko sebe,strah od toga šta će misliti ljudi oko mene ako se onesvijestim ili izgubim kontrolu.Nakon toga mi se javljala bol u grudima,ubrzani puls i lupanje srca,mučnina i bol u predjelu želudca. Taj teret je trajao nekih 2 godine jer nisam htio sam sebi da priznam da spadam u tip osoba sa "psihičkim problemima",iako je to bilo očito.Sa 25 godina mi je ustanovljen blaži panični poremećaj,te me je ljekar ubacio u terapijsku grupu sa lijekovima klase SSRI (Asentra ili Zoloft na našem tržištu ).Nakon terapije sa SSRI koja je trajala 5 mjeseci,nakon nekoliko razgovora sa psihologom i nakon nebrojeno sati provedenih po forumima sa tematikom depresije i paničnih napada, došao sam do stadija gdje se smatram "zdravim" i izliječenim od paničnih napada,iako je uvijek šansa da se povrate,mada moram da mislim pozitivno. Naredne rečenice se odnose na moje stanje i moj stav prema ovim lijekovima,a to ne mora da bude objektivno mišljenje o istim,samo natuknice šta i kako se zbivalo u mom psihičkom životu,tako da ukoliko nešto prepoznate znate da niste sami i da znate šta i kako dalje.



Bilo kako bilo,nakon što počnete uzimati SSRI/NSRI antidepresive,vrlo moguće su smetnje u probavnom traktu u vidu mučnine,povraćanja,proliva,iritabilnosti crijeva,promjena raspoloženja,smanjenja memorije, osjećaja da ne znate kako ste dospjeli na mjesto na kome se nalazite,promjene u navikama spavanja gdje će te biti budni u 4 ujutro a spavati u 5 popodne,izuzetno čudnih i nepovezanih snova,generalnog pogoršavanja vaših simptoma.Dolaziti će te u nedoumicu da li da nastavite ili da prekinete terapiju,meni se to desilo već 7.dana terapije. Stvarno nije ugodan osjećaj na početku.Ali onda počinjete da osjećate promjene. Nuspojave prestaju i počinju da se razvedravaju vaši dani ( ukoliko ste iznad navedeni SRETNICI ), sve više imate volje,živaca,motivacije.Sve vam se čini ružičasto.I onda počinjete da otkrivate da se vaš svijet promijenio,dobili ste motivaciju ali su vaše emocije stradale.Ne osjećate ljubav prema voljenim osobama ( barem ne u dovoljnoj mjeri),ne pogađaju vas emotivne stvari, imuni ste na stres (nekada je to loše,kao npr kad treba da reagujete burno,vi samo gledate u zid). Uhvatiti će te sebe da često "odlutate" i gledate u jednu tačku,da vam se vid mijenja u smislu pojave nekih bljeskova. Takođe su česte i pojave "trzanja" mišića pa tako će te primjetiti da vam očni kapak ponekad trza,da vam se grče butine,vrat itd,ali ništa strašno. I nakon nekog vremena sve to prestane,ostane samo osjećaj spokoja i neka praznina,kao da to niste više vi, ali dobro se osjećate pa se i ne bunite toliko. I nakon određenog perioda dolazi do toga da morate prestati da uzimate antidepresive jer se osjećate bolje. Tu se često napravi greška pa pacijenti sami odluče kad će da prestanu,jer su sada bolje itd. Vrijeme za prestajanje uzimanja antidepresiva odlučuje samo kvalifikovana osoba za to,u ovom slučaju psihijatar/psiholog. Jer ako na svoju ruku prerano prestanete sa terapijom i nakon toga vam se vrate simptomi zbog kojih ste i počinjali sa istom,vrlo je vjerovatno da vam ta klasa antidepresiva više neće djelovati,a ukoliko se tu radi o SSRI/NSRI onda ste u velikom problemu jer će te morati da pređete na ove starije,neefikasnije i lijekove sa mnogo više nuspojava.

Prestanak uzimanja SSRI/NSRI

U naučnim krugovima se barata sa informacijom da SSRI/NSRI ne izazivaju ovisnost,ali ogromne brojke pacijenata koji su iskusili upravo krize nakon prestanka uzimanja lijekova govore suprotno.

Vjerovatno kada dođe vrijeme za to,ljekar/psiholog će vam preporučiti da postepeno smanjujete dozu u odnosu na to koliko dugo ste koristili lijekove i kolika vam je bila terapijska doza ( od 25 mg pa do 300 mg) . Ukoliko je riječ o manjim dozama tipa 50-75 mg, obično će te prvo početi da pijete 3/4 doze otprilike 10 dana,pa zatim pola doze 10 dana,pa 1/4 isto 10 dana,tako da se "skinete" sa terapije za jedan mjesec. Kada je riječ o većim dozama,uglavnom se u prvih 10 dana doza prepolovi recimo sa 150 mg na 75 mg, i onda ide kao gore navedeno.
Ukoliko naglo prestanete sa terapijom,vrlo vjerovatno da će te osjetiti svu silinu "naglog skidanja" sa antidepresiva,dakle govorimo o pogoršanju stanja i pojave nekih čudnih tjelesnih odgovora o kojima ću pisati u sljedećim redovima.

Kao i na početku,tako i na svršetku terapije postoje neke neprijatnosti,koje su u mom slučaju bile slične onima sa početka terapije,što je uključivalo dijareju,osjetljivost želudca,promjenu uobičajenog vremena odlaska u krevet i buđenja, pojavu vrtoglavice,trnjenja u ekstremitetima,pojavu takozvanih "brain zap" efekata,koje mogu opisati kao blage udare "struje" koji se kreću iz mozga,kroz kičmu do u noge,nešto poput onoga kad se "naježite".Pod "brain zap" podrazumjevam i neugodnosti koje su povezane sa očima,u smislu trnjenja,otežanog pokretanja i vrtoglavice povezane sa micanjem očiju,dakle sve dok su oči fokusirane na određenu stvar je dobro,čim se pomaknu odmah se javi taj čudni osjećaj.

Zaključak: Nakon ovoga romana od informacija i ličnog iskustva sa antidepresivima,mogu da dam konačnu ocjenu kao "prolaznu","povoljnu" i predložio bih vam da probate terapiju,ali i samo ali NAKON PRVOBITNO ISPROBANE KOGNITIVNO-BIHEVIJORALNE TERAPIJE, gdje će vam certifikovana osoba kroz razne razgovore i testove objasniti da vaše stanje je prolazno,moguće ga je ublažiti i odkloniti bez medikamenata,i da je većina simptoma koje osjećate ustvari "normalna" ali se vi teško nosite sa time jer mislite da nisu normalna. U većini slučajeva je ovo dovoljno,i osobe budu preporođene i sačuvane nepotrebnom izlaganju psihitropnim lijekovima koji vas "mijenjaju iznutra". No ako ste skeptični prema ovoj terapiji i ako spadate u grupu pacijenata kojima je baš potreban tretman sa lijekovima,onda vam preporučujem da posjetite psihijatra i on će najbolje da odluči koji lijekovi i u kojoj dozi vam trebaju. Sve u svemu,terapija sa antidepresivima nije tako "ružičasta",bude vam bolje ali i izgubite dio sebe ( koji će se vratiti nakon prestanka uzimanja lijekova). Želim vam mnogo ustrajnosti i rada na sebi,jer samo tako možete očekivati da budete bolje,jer ne postoje magične tablete koje će ukloniti vaše smetnje,znajte da je bolest došla do vas ne da bi ostala trajno,nego da bi vas ojačala i prošla.

Ukoliko vam treba savjet psihologa javite se na mail : depradepradepra@gmail.com

Facebook grupa

Facebook profil

Depresija

Depresija i njeni uzroci

Budiš li se sa osjećajem "smor oko mene",bezvoljan,smanjene energije i volje za aktivnim sudjelovanjem u životnim situacijama ? Ne želiš da radiš ništa osim da ležiš i gledaš u TV,čak iako je to nezadovoljavajuće za tebe ? Ne samo da nemaš energije nego se osjećaš "jadno" Možda si ljuta na sebe jer nisi uspjela da završiš ono što se od tebe očekivalo ? Možda se osjećaš pomalo usamljeno,napuštena od strane prijatelja, porodica te ne podržava u tvojim namjerama ? Možda se nerviraš jer si par kilograma "previše" nabacila ? Možda se osjećaš nevoljno i ne želiš da budeš "uznemiravana" životnim zahtjevima i ne želiš da ulaziš u konverzaciju ni sa kim ? A možda se porediš "subjektivno" sa svojom sestrom/prijateljicom/cimerkom koje uvijek izgledaju kao da su tačne,uredne, ma savršene u postizanju svojih ciljeva ? Svi mi imamo te "blaaaah" dane, ali zašto se oni javljaju i šta možemo da učinimo povodom toga ?!

Video ispod je intervju psihijatra sa pacijentom :

 Ispod se nalazi nekoliko  naučnih razloga zašto se osjećate tako bezvoljno :

Hemikalije u mozgu 

Neki od nas imaju mozak koji je više osjetljiv na efekte svakodnevnog stresa. Taj stres možda vam nije ni jasan,jer smatrate da je to svakodnevna obaveza i ne pridajete mu epitet stresa,ali vjerovali ili ne,čak i neke osnovne dnevne radnje poput odlaska u školu na test,odlazak na posao,učenje imaju epitet "stresnog" u sebi. Istraživači tek nalaze biohemijsku pozadinu ovog stanja povećane osjetljivosti na stres i svakodnevne aktivnosti. U mozgu svakog čovjeka se nalaze hemikalije koje se nazivaju neurotransmiteri kojima je uloga da prenose određene impulse/informacije iz jednog dijela mozga u drugi,da ih pretvaraju iz hemijskih u električne i obrnuto,tako da bi ciljni dijelovi mozga mogli da te informacije prepoznaju i na osnovu njih izvrše svoju funkciju. Do sad je definisano i pronađeno preko 40 neurotransmitera,ali za naše potrebe u ovom blogu ćemo da se držimo samo par njih,koji su okarakterisani kao najvažniji za naše doživljaje svakodnevnice,kao i toga zašto smo sretni,tužni,zaljubljeni,bezvoljni itd. Kao najvažniji se spominju serotonin ( neurotransmiter sreće i zadovoljstva,bola ) zatim noradrenalin/norepinefrin,dopamin,histamin itd. Lijekovi koji se koriste za "popravljanje" količine tih neurotransmitera se nazivaju antidepresanti,i u zadnje vrijeme se masovno prepisuju od strane psihijatara. Najčešća forma antidepresivnih lijekova se bazira na povećanje koncentracije serotonina i noradrenalina u "mozgu",jer je stav medicine da se depresivna stanja javljaju zbog smanjene koncentracije ovih hemikalija. Ali nije sve tako jednostavno,jer postoje osobe koje ne reaguju na spektar antidepresivnih tretmana. Tu na scenu stupa kognitivno-bihevijoralna terapija,sa kojom se naučite nositi sa životnim nedaćama i time da ste nekad "blaaah" raspoloženja,i da je to normalno.

Vrijeme

Manje sunčanih dana tokom zimskog perioda može nam dati osjećaj potištenosti i nekog oblika depresivnih misli i stanja,i ovaj osjećaj je kod nekih osoba naglašen a kod nekih i nije. Istraživači su došli do zaključka da tokom proljeća se povećava raspoloženje proporcionalno sa boravkom vani i uživanjem u prirodi. Takođe smo više misaono sposobni,da razmišljamo kreativno i rješavamo svoje probleme u proljeće,nego u zimskom periodu. Neki od nas pate od Sezonskog afektivnog poremećaja ,što je medicinski fensi naziv za "osjećaje potištenosti tokom zimskih perioda koji mogu da eskaliraju u totalnu depresiju praćenu promjenama u spavanju,apetitu i motivaciji". Huuuuuh , medicina i ti termini. Najčešće su pogođene žene. Izlaganje suncu nam povećava količinu D-vitamina,supstanca sa direktnim vezama sa depresijom.

Vitamin D

Većina ljudi u današnjem vremenu Facebook-a,tipkanja,gledanja TV-a po cijeli dan i generalno boravka u zatvorenim prostorijama su pravi magnet za nedostatak vitamina D. Njegovo stvaranje je povezano sa izlaganjem suncu ( ne solariju,da budemo načisto),i povećane količine su blagotvorne za kosti,kožu i za psihičke procese među kojima osjećaj zadovoljsta ili nezadovoljstva. Osobe sa tamnim tenom su osjetljivije na nedostatak vitamina D,što je statistički povezano sa nastankom depresivnih stanja.

Hormoni

Hormoni su supstance proizvedene u endokrinim žlijezdama                 ( štitna,nadbubrežna,gušterača/pankreas,testisi,jajnici,hipofiza itd) i utiču na gotovo sve procese u našem tijelu poput rasta i razvića,raspoloženja,seksualnih funkcija i metabolizma. Hormoni su dakle dirigenti a organi su članovi orkestra,svi zajedno grade funkcionalnu cjelinu.Vrijednosti nekih hormona poput tiroksina i tri-jod-tironina stvorenog u štitnoj/tiroidnoj žlijezdi,mogu biti uzroci nastanka depresije i generalne bezvoljnosti praćene smanjenom energijom. Hormoni variraju tokom menstrualnog ciklusa i mogu izazvati osjetljivost na tugu i depresivna stanja u premenstrualnom periodu i menopauzi.AKo se baš loše osjećate obavezno tražite od vašeg ljekara da utvrdite nivo određenih hormona,ili probajte sa alternativnim metodama akupukture da regulišete hormonski disbalans.

Očekivanja

Naše raspoloženje nije samo uvjetovano onim što se nama događa,nego i time kako mi posmatramodogađaje u našim životima i koji smisao tome dajemo. U našim životima javljaju se stadiji u kojima radimo teško i činimo sve od sebe,ali ne vidimo nagradu koja dolazi do nas. Možda nismo plaćeni dovoljno za ono što radimo i za što mislimo da vrijedi neki novac,ili ne možemo da obezbijedimo novi auto,stan ili odmor kao naši prijatelji. Možda nam je teško pronaći partnera dok naši rođaci i prijatelji uopšte nemaju problema u pronalaženju istog. Možda moramo da radimo mnogo više nego naši prijatelji i kolege da zaradimo isto ocjenu na testu ili platu. Možda doživljavamo teškoće nakon prekida veze ili gubitka drage osobe. Život jednostavno nije "fer" i periodi borbe,patnje i gubitka su neizbježni. Ako očekujemo fer i poseban tretman svo vrijeme ili da očekujemo da se stvari nikad neće promjeniti,neizbježan je osjećaj razočarenja. Dakle,ako se osjećate tuđno zbog nedavnih događaja,podsjetite se da su teški događaji neizbježni u životu. Tu ste trenutno gdje jeste,teško vam je ali ti događaji nisu došli da ostano vječno sa vama,došli su da bi prošli. Osim ako vi ne želite drugačije,jer ste vi moderator vašeg života i osjećanja.